Kako je moguće da znam sve o tebi, svim tvojim izletima, što si jela danas za ručak, kako ti se zove pas, koje su vam najdraže rute za šetnju i da je jučer povratio po tvom novom tepihu kupljenom tek prošli tjedan s Temua, a nemam pojma kako si TI, kako se doista osjećaš ni kroz što prolaziš?
Šaljemo si porukice. Reagiramo na storyje. Lajkamo fotke. Dijelimo memove. A stvarni kontakt? Zagrljaj? Neka samo naša šala?
Nikad nismo imali više dostupnih načina komunikacije, a manje doista komunicirali. Nekad i odemo na kavu pa pola vremena provedemo pričajući o svemu što moramo obaviti kad ustanemo od stola, a drugu polovicu dogovarajući ono što slijedi kad “odradimo” tu kavu. Prisutni tijelom, a odsutni svime što je bitno.
Lako pronađemo vrijeme za posao, obaveze i beskrajno skrolanje po mobitelu. A ljudi koje volimo nekako se podrazumijevaju. Vidimo se kad stignemo, čujemo se kad stignemo. Naći ćemo vremena jednog dana. I onda nekako proleti mjesec. Ili godina. Dvije.
Zato su nastali moji susreti za dvoje. Kao prilika da s nekim tko nam je važan podijelimo nešto lijepo. Nešto živo. Stvarno. Svaki susret izgleda drugačije, ali zajedničko im je jedno — vrijeme koje je posvećeno vama.
To dvoje mogu biti prijatelji, braća i sestre, majke i kćeri, romantičan par… bilo koje dvoje ljudi kojima je lijepo zajedno i žele si pokloniti malo zajedničkog vremena.
Neki odaberu zvučnu masažu. Smjestite se, ušuškam vas, a prostor se polako ispuni zvukom zdjela. Dah se produbi. Tijelo omekša. Misli se polagano smire, a vrijeme kao da nestane. U istoj ste vibraciji, doslovno. I takvi izlazite van. Bliži i iskustvom i vibrom.
Drugi odaberu poluprivatni sat joge. Ne partner jogu ili akrobacije, nego zajedničko iskustvo pokreta, daha i prisutnosti. Prostor i praksa su zajednički, ali prilagođeni tvom tijelu i trenutku. Jedna od mojih najdražih uspomena iz joge upravo je sat koji sam podijelila s prijateljicom. Bilo je zabavno, prisno i nekako neopterećeno. Riječi su nam poslije glađe tekle, a pogled bio mekši.
Najposebniji je ipak moj najdulji susret. Četiri sata tijekom kojih se isprepletu pokret, dah, zvuk, dodir i puno malih trenutaka koje je teško unaprijed opisati. Ima vremena za razgovor. Za smijeh. Za malo igre. Za istraživanje jednostavnih načina kako jedno drugome pružiti više ugode, opuštenosti ili podrške. Vratiti se u tijelo, sadašnji trenutak i zajedno se nasmijati. Opustiti.
To zvuči dugo danas, kad stalno letimo iz jedne aktivnosti u drugu. Ali ne zaslužuje li vaš odnos i više? Priliku da budete prisutni jedno za drugo i jedno s drugim.
Iako su sva tri iskustva vrlo različita, ono što mi je kod njih najdraže uvijek je isto. Ljudi uspore. Maknu pogled s ekrana, a obaveze i sve što im odvlači pažnju kao da se pauzira. Zamijene ih smijeh, radost i toplina koju nijedna poruka na mobitelu ne može zamijeniti.
Upravo zato ovakvi susreti imaju posebno mjesto u mom srcu.
Jer nam daju priliku da se ponovno stvarno doživimo.
Taj krasan osjećaj kad smo doista prisutni s nekim koga volimo.